Pisma ocu, medutim, lako citamo i kao bolno precizno pismo upuceno Svijetu, koje uvecava dojam o ljudskoj povijesti kao povijesti klanja. Ispod rutinski beživotne i odvec hladne statistike genocida, autorica kreira svijet udaljen od nas, ali nimalo nam tud, izazivajuci u nama emocije koje nas tiho ometaju kada se raspricaju Mirzina usta - iskrena, djetinja, nevina i valjda zato obavezujuca. Svijet u kojemu živima valja živjeti s mrtvima, u kojemu je ono što je ostalo od života tek miris zgužvane odjece pobijenih, pokidana lutka, uveli jorgovan ili, jednostavno, puko sjecanje na njega.